Tehnicko ronjenje

Skola plivanja perajca





 

DCS II Ohrid 25.04.2010.

Nedelja 8.15 ujutro. Toplo jutarnje sunce miluje mi obraze. Stojim u metar vode koja mi nosi teret. Na ledjima pSCR ribrider. Radim poslednje pripreme. Konektujem stage bocu sa N50. Pored mene Vlatko i Mika koji rutinski rade "valve drill" i proveravaju opremu. I oni konektuju N50. Bili smo spremni za zaron. Prethodnog dana svaki od nas uradio je po dva zarona do dubine od ca. 35m. Gledam na timer, površinski interval 16h. Jučerašnji zaroni privedeni su kraju, uslovljeno tehnologijom ronjenja na ribrider, sa N50. Znam da nemamo zaostalog azota. Najzad krećemo. Dno je na 6m, radimo poslednje provere. U tišini čujem samo tihe mehuriće, sopstveni udah i povremeno škripanje injektora. Znam da je sve OK... Vidim levo i desno po snop lampe. Znam da su i Vlatko i Mika OK. Tonemo prateći konfiguraciju terena. Na 15m konektujem Tx30/15 iz dvobocnika na ledjima. Momentalno osećam manji otpor pri disanju i unatoč ribrideru nešto hladniji gas. Rutinski OK lampom i znam da su svi prelazak na gas uradili uspešno. Vidljivost je fantastična, 15m. Od 25m dno strmije pada i postaje mračno. U sablasnoj tišini osećam samo topao gas i vidim mirne snopove lampi mojih partnera. Zaranjamo sve dublje. Držim se nekih 7-8m iznad dna radi bolje preglednosti. Kratak pogled na timer govori mi da sam u dvanaestom minutu ronjenja i na dubini od 48m. Malo smo preduboko za ovaj gas. Max. dubina za Tx30/15 sa ovim ribriderom je nekih 45m što nas stavlja na pPO2 od 1,3-1,4. Gledam u Vlatka i Miku koji su nešto iznad mene i dajem im znak da smanjimo dubinu. Plivamo paralelno sa obalom. Pratimo konfiguraciju terena koja je najinteresantnija za ronjenje. Pogled na timer, dubina 33m, vreme od polaska 30min. Kratak pogled na manometar dvobocnika. Kazaljka kao zakovana na 190bara. Juče sam sa njim uradio već dva zarona od po 90min. Shvatam da je praćenje gasa na koje smo toliko navikli na OC totalno nepotrebno. U koliko ne dodje do defekta i curenja gasa imamo virtuelno beskonačno vremena. U četrdesettrećem minutu odlučujem da smo dovoljno daleko do kuće i da je vreme da počnemo sa fazom izrona i plivanjem nazad ka "kući". Procenjujem prosečnu dubinu na nekih 36m i "matematika" mi kaže da mi je 25-30min. dekompresije dovoljno. pSCR ribrider su nešto neefikasniji prilikom dekompresije nego OC. Na OC sa vazduhom ili 21/35 i N50 bi naša standardna dekompresija za ovaj zaron iznosila nekih 25min. Lagano koso uz padinu izranjamo do promene gasa. Sa nekih 33m na 21m stižemo za 2minuta. Menjam gas. Udah mi momentalno postaje topliji. Čak i u ribrideru se onih 15% He oseća. Svako svakog proverava. Zamena gasa uspešno obavljena. Vršimo trostruko ispiranje loopa da budemo sigurni da je N50 trenutno u ribrideru. Polako plivamo ka kući i dekomprimujemo. Posle 30min znam da je dekompresija gotova, ali još nismo blizu cilja. Plivamo dalje. 70min. od početka zarona. Stižemo na poznati teren. Ovde skrećemo upravno ka obali. Znam da nam je cilj tačno ispred nas. Padina se ovde strmo diže sa nekih 9-10m na 3m. Izranjamo 1m/min. Stižemo u plićak. Ronimo u 2m pa 1,5 pa 1m vode. Uspravljam se. Timer mi kaže da je zaron trajao 80min. Ovo mi je do sad najkraći zaron na ribrider, ali bilo je fenomenalno. Za dekompresiju se ne sekiram jer znam da je sve uradjeno na najbolji način, kao i hiljadu puta do sad i da smo prekoračili deko vremena za najmanje 10-15 min. Vidim pored sebe ozareno Vlatkovo i Mikino lice. "Ovo je fenomenalno" kaže Mika. "I na dnu gde je temperatura vode 7 C nisam osećao hladnoću, a ovde u plićaku na 11 C mi je čak bilo toplo". Vlatko kaže: "Da, ali me nešno bole krsta" Mika: "I mene, stvarno smo se ovih dana iscimali". "Kakvi ste penzosi odgovaram im". Izlazim iz vode i noseći svoju kompletnu opremu odlazim do kuće. Svaki put sebi kažem da posle zarona nema nošenja, ali se stvarno odlično osećam. Sedam na stolicu. Stiže i Mika. Skidamo ribridere i diskutujemo. U tom trenutku stiže Gruja i kaže: "Vlatku opet nije dobro". Sledio sam se. Prolaze mi kroz glavu slike od prošle godine.

Posle zarona Vlatko, Mika, Mirko

Vlatko se žali na bol u ledjima

Moj profil 70m, prosečna dubina 51-53m. Samnom rone Mika, Bane i Filip. Čisto vreme na dnu 20min. Vlatko to sve prati sa nekih 60m. Zajedno radimo istu dekompresiju. Zadovoljni sedamo u auto i odlazimo u Ohrid na ručak. U sred ručka, nekih 3-4h posle zarona, Vlatko se diže od stola i izlazi napolje da telefonira. Vidimo kroz staklo da mu telefon ispada iz ruke. Skačemo i dolazimo do njega. Sedi na stolici sivo žut u licu, usne modre i ukrštenog pogleda. U tom trenutku gubi svest. Infarkt, pomislio sam. U želucu sam osetio mučninu. Mislio sam, to je to. Mnogo puta smo pričali o tome. U našim godinama infarkt je čest. Konobar iz picerije "Nemo" dovozi auto. Guma je bušna. "Nema veze" kaže. Ubacujemo Vlatka. Mika se sa njim uvlači na zadnje sedište, a ja sedam napred. U roku od 5min smo bili u Ohridskoj hitnoj pomoći. Vlako se budi i kaže da je dobro. Pomažemo mu da udje u ordinaciju. Rade mu EKG, lekarka ga ispituje na šećer, čir i još mnogo toga. EKG kaže samo "sportsko srce kao u konja". Laknulo mi je. Posle ovog dogadjaja u Beogradu Vlatko je obavio sve moguće i nemoguće pretrage. Mozak, srce, organi, sve što može da ti padne na pamet. Ništa. Zdrav je kažu doktori. Jedini test koji NIJE radjen je test na PFO sa kontrastom. Polako počinje ponovo sa ronjenjem. Bez ekstremnih profila, pa sve dubje i duže. Sve je OK. Odlazimo u Herceg Novi na ekskurziju. Ronimo profile kao što su 33m 40min, 38m 30min. Čisto vazdušni, pa na to odgovarajuća dekompresija. Za ove profile obično ne koristimo "ubrzivač" za deko. Mika, Vlatko i ja dolazimo sa Draganom Gačevićem na Mariu Pompei. Max dubina 77m, prosek 72m vreme na dnu 18min. Ja i Mika radimo našu dekompresiju sa N50 i izranjamo u 61. minutu. Ovo je dosta agresivna dekompresija, ali je voda topla i sve je bilo OK. Vlatko, da ne bi ostavio Dragana samog dekomprimuje sa njim. Dragan je nosio trimix i mora nešto duže da dekomprimuje. Posle zarona odlazimo na ručak. Od zarona prošlo je nekih 2h. U sred ručka Vlatko oseća slabost i opet je na ivici da izgubi svest. Donosimo mu N50 da diše. Ja sumljam na hipoglikemiju. Polako mu se vraća snaga. Sutradan ponovo roni na 33m sa vremenom na dnu nekih 40min. Niko i ne sumlja da sve ovo ima veze sa dekompresionom bolesti. Novembar ove godine. Ronimo u Krupaji. Ja sa Banetom kartografišem deo pećine sa prosečnom dubinom od >90m. Vlatko roni sa Nikolajem na dubini od 60m. Sve je OK. Ovaj put posle zarona u kafani naručuje samo kiselu vodu dok svi jedemo. Sve prolazi Ok.

Dolazim do Vlatka. Sedi na betonskom molu. Opet mi nije dobro kaže. Guši ga manžetna. Skidamo mu odelo. Okupljaju se meštani: "vozite ga u hitnu" dobacuju. Imam neki predosećaj i odlučujem da ga za sad nigde ne vozimo. Nadam se da će se stabilizovati. Gruja preventivno dovozi kola i obara sedište. Vlatku biva sve gore. Opet izgleda kao da će se onesvestiti. Stavljamo ga da legne. Vidim da dobija spazam nogu. Pitam ga da li oseća noge. Kaže NE. Nalazim se u jednoj od najtežih situacija u životu. Ako je DCS i ne vratim ga u vodu, umreće. U koliko nije to može da se udavi. Procenjujem situaciju i donosim odluku. "Vlatko, vraćam te u vodu". "Kasno je" odgovara. Ne vidi više ništa oko sebe. Vertigo je tako jak da ima nagon za povraćanje. Povraća ali srećom želudac je prazan. Dajte odelo, vičem, oblačimo ga stavljamo mu mali wing na ledja i vezujemo mu pojas sa tegovima. "Miko i Bane uskačite u ribridere, Grujo donesi dva O2 stejdža." Mika prvi stiže, predajemo mu Vlatka, još neko priskače da pomogne. Miki još dovikujem "Australijska...". Vidim kako ga nepomičnog odvlače i nedaleko od obale nestaju pod površinom. Uskačem u prvi dvobocnik koji je bio dostupan i plivam za njima. Zaranjam iznad njih. Proveravam Vlatka. Leži na nekih 8m nepomično ali diše O2. Bojim se povraćanja i gubitka svesti. Znam da su prvih 10-15min kritični. Miki pokazujem wetnotes sa vremenima za Australijsku metodu reimerzije. Odgovara mi da zna sva vremena. Mnogo smo na kursevima pričali o ovoj kontradiktornoj metodi. Svi članovi tima su se medjutim složili da u slučaju ovako nečeg žele nazad u vodu. Zarone koje najčešće radimo su nam suviše rizični za "PADI" način lečenja, a i lokacije ronjenja su najčešće takve da je put u komoru predug. Sa druge strane priroda našeg ronjenja je takva da uvek imamo dovoljno O2, suva odela, nargile ili habitat, i uigranu ekipu koja je sposobna da ovo sprovede. Tito je imao izreku "Živite kao da će 100 godina biti mir i spremajte se kao da će sutra biti rat". Mi smo radili sve da rata ne bude, ali...

Stiže i Bane. Smešta se sa druge Vlatkove strane. Gledam na Mikin timer, prošlo je 10minuta. Vlatko mi daje znak da je bolje. Pišem Miki da ga ovde drži 30min i sam izranjam da organizujem površinsku podršku. Srce me vuče da ostanem, ali znam da ima mesta gde sam mnogo potrebniji. Ispaljujem bovu i vezujem spool za Vlatkov O2 stage. Na površini me čekaju ostali, svi spremni da pomognu. Rasporedjujem ih, jedan iznad bove sa zadatkom da na svakih 5 min. zaranja. Svi naši članovi imaju wetnotes tako da je to u mnogome olakšavalo komunikaciju. Jedan ronilac u odelu bez opreme treba da bude veza sa kopnom. Tražim da se donese još jedan O2 stage. Mika uvek mora da ima jedan pun i jedan koji Vlatko diše. Znam da on i Bane dišu N50 i da imaju po min. 50bara što će biti dovoljno. Sračunavam Mikino vreme na scrubberu, znam da će imati preko 300 min, ali to nije kritično. Izlazim iz vode i dopunjujem još par O2 stage boca. Kad sam se uverio da na površini sve ide svojim tokom opet stavljam dvoboc i spuštam se do njih. Prolazi 30min na O2 na 9m. Bane drži u pripravnosti dugo crevo sa Tx30/15. I on zna da sad može doći do konvulzija usled trovanja O2. Procenjujem situaciju. Vlako je bolje, ali odlučujem da uradi još 30min O2 na 9m. Ukupno 60min posle čega sledi izron, 12min po 1m. Znam da nam sad najveći neprijatelji postaju CNS i hipotermija. Vidim da se Vlatko trese. I Miki je hladno ali znam da će on na ribrideru izdržati. Bojim se za Vlatka, hladnoća i mnogo kiseonika nikako ne idu zajedno. Imamo razradjen scenario za O2 konvulzije i znam da bi Bane i Mika uradili sve kako treba ali je rizik ipak ogroman. Meni vreme leti, a znam da je Vlatku minut kao godina. Izranjam i plivam do obale. Gruji nalažem da ugreje sobu, spremi krevet, vodu, rastvor sa dekstrozom, andole, i O2 u sobi. On i još neko odlaze da to sprovedu. Skidam komplet i sa maskom plivam iznad bove. Sad je Dane zamenio Matiju na dežurstvu iznad bove. Sa površine vidim da se kreću. Počela je faza izrona. Dane silazi dole i izvlači praznu O2 bocu. Uzimam je plivam do obale i donosim punu. Sad su opet dve boce sa support roniocima. Sad su na 3m. Dane izranja i kaže da Vlatko više ne može. "Mora" odgovaram, a potsvesno znam da ako Vlatko više ne može onda ne može niko. Vidim da Vlatko prestaje da se trese. Znam da je gotovo, mora napolje. Na 2m odlučujem da dozvolim da ga izvuku. Polako se kreću ka obali. Izranjaju brzinom puža, posle 145min. Najzad Vlatko je na površini. Bled modrih usana ali stoji. Dvojica nas ga hvatamo i iznosimo iz vode. Stavljamo ga u polusedeći položaj u hlad ispred kuće. Skidamo mu odelo. Sad je prvi zadatak da povrati telesnu temperaturu. Dajemo mu da pije vodu. Odmeravam koliko je popio. Pitam ga "jel ti se piša?" kaže ne. Ne svidja mi se odgovor. Unosimo ga u sobu i utopljavamo. Posla nekih pola sat mu je bolje. Vraća mu se boja u lice. U medjuvremenu je popio nekih 1,5l vode dva andola i pola litra vode sa 50g dekstroze. I dalje mu se ne piša. Pravim mu napitak sa maltodekstrinom whey proteinom i 10g kreatina. Sad već dobro izgleda. Ima bolove u ledljima i ne oseća kolena. Pipam mu kolena koja su ledena. Cirkulacija se još nije vratila. Sve vreme diše O2 sa pauzama za uzimanje napitaka. Bilo je krajnje vreme da dobije potrebu za mokrenje. Insistiram da ode u WC. Pomažemo mu da ustane. Vidim da je nestabilan na nogama. Smeštamo ga na klozetsku šolju. Posle desetak minuta kaže da ne može da mokri. Shvatio sam da jedino što mogu da uradim je da potražim pomoć, da mu stave katetar i infuziju. Zovem Mićuna (Milutina Sekulovskog) i objašnjavam mu situaciju. On zove Gorana (naš kolega ronilac, inače hirurg urolog i sa specijalizacijom hiperbarične medicine). Stigli su u roku od 10min. Mićun i onako brzo vozi, sad mora da je leteo. Pozdravljam se sa njim i Goranom. Sad mi je lakše jer znam da je u dobrim rukama. Goran radi neurološki test i postavlja dijagnozu. Naručuje kola hitne pomoći sa kiseonikom. U Ohridskoj opštoj bolnici Mićun je sa ekipom instalirao barokomoru koja je na žalost zbog "neispravnosti" plombirana. Goran je samo suvo rekao "ja ću je otplombirati". Shvatio sam da u ovom svetu "biznisa" još uvek postoje ljudi koji stvari rade iz humanosti ma šta to koštalo. Odvozimo Vlatka u komoru. U bolnici se svo osoblje razletelo da pomogne. Otključava se prostorija sa komorom, vezuju kiseoničke boce. Vlatku stavljaju katetar i uvlačimo ga u komoru. Goran se odlučio za tablicu 6. Spuštamo ga na 2,8 bara na O2. Sad nam ostaje samo da čekamo. Vidim da je Goran malo napet. Komora je nepraćena (samo za jednog) i Goran se plaši konvulzija. Razgovaram sa njim. Kaže tretirao sam mnogo pacijenata, ali nemam iskustva sa ronilačkim udesima. Pita me koga u Bgd. da zove da se konsultuje. Zovemo razne telefone. Na žalost nedelja popodne je, niko se ne javlja. Na kraju dobijamo Dr. Živkovića. On objašnjava Goranu šta da radi. Najveći deo toga smo već uradili. Posle komore planirano je 2l infuzije (fizijološki i ringer) i neka vrsta kortikosteroida. Vreme sad jako sporo prolazi. Najzad Goran smanjuje pritisak. Izron sa 9m do površine traje 30min. Otvaramo komoru. Na žalost shvatamo da se Vlatkovo stanje nije posebno popravili, štaviše kao da mu je gore. Katetar po malo oseća, ali nema osećaja u nogama i abdomenu. Prebacuju ga na odeljenje, dobija infuziju i rade mu analizu krvi, EKG. Dolazi neurolog, vidim da nije zadovoljan. Sledeći tretman zakazan je za 4 ujutro. Goran me zove na konsultacije. Ulazim u sobu u kojoj je neurolog, Mićun i Goran. Kažu da se plaše da ga tretiraju u nepraćenoj komori. Ako se mehurovi malo podignu dolaze do centar koji upravlja mišićima za disanje. Pitaju me "možeš li večeras da ga voziš za Beograd". Odgovaram potvrdno. Zovemo još jednom sve moguće telefone kako bi u Beogradu za ujutro spremili komoru. Ne dobijamo nikoga ali odlučujemo da krenemo. Gruja će ga voziti u Škodi Superb u kojoj skoro da može da se legne, a ja ću ih pratiti Vlatkovim Audijem. Odlazimo, u Vlatkov auto pakujemo njegovu opremu i vraćamo se po njega u bolnicu. Na rastanku Mićun mi steže ruku. Nije morao ništa da kaže, sve sam video u njegovim očima. Strah i briga za prijatelja jasno su vidljivi. Pozdravio sam se još sa Goranom i krenuo. Neko možda nema vrhunske instrumente i materijal, ali sa velikim srce i voljom može mnogo da se uradi. Goran i osoblje Opšte bolnice u Ohridu nesebično su uradili sve što je u njihovoj moći.

Kiša pljušti, vozim i pred očima mi prolaze razne slike. Moj najbolji drug iz detinjstava Blaža delio je istu strast samnom. Vozili smo zajedno motorcikle. On je postao jedan od naših najboljih "trkača". Osvojio mnoge medalje i naravno ponekad padao. Vozio je "kraljevsku klasu" superbike. Trening pred trku i pad u Banja Luci 2000. ostavio ga je kao kvadroplegičara. Jako teško sam preživeo taj period i mnoge njegove muke prošao sa njim. Sad se nešto slično dogadja i mom Vlatku. Uvek sam znao da nešto može da nam se desi. Zato smo i vežbali "kao bolesni" sve veštine, učili sve što se naučiti može, ali za ovako nešto nisam bio spreman. I ja sam padao sa motora. U poslednjem trenutku pred pad, shvataš da si pogrešio. Ovde nije bilo greške. Ta činjenica mi uteruje strašan strah u kosti. Ronjenje sam posmatrao kao statistiku. Ako toliko puta nisi imao ništa na "ozbiljnim" zaronima onda na ovako nečemu ništa ne može da ti se dogodi. I tekako sam svestan da svaki zaron preko 70-80m može da ti da "neopravdanu" DCS. Možda sam i sam hazarder pa me stalno vuče da ponavljam takve zarone, ali ti je u malom mozgu uvek prisutna činjenica da možeš da se povrediš. Ostaje samo da se proceni opasnost. Mi uvek sve preduzimamo da ne dodje do neurološkog oblika DCS, po cenu dobijanja bendsa i sl. Sva ova preventiva i konzervativnost u Vlatkovom slučaju nije pomogla. Ostaje mi da se tešim da se to dogodilo na ovom, a ne na nekom od planiranih zarona koji su trebali biti mnogo dublji duži i oštriji sa stanovišta dekompresije. Slobodan sam da tvrdim da takav zaron ne bi ni preživeo. Vlatko je u trenutku pisanja ovod teksta u Kliničkom centru, tretira se svakodnevno u komori. Za komandama je naš prijatelj Djole (jedan od najiskusnijih tehničara i operatera na komorama) i oko Vlatka je najbolja ekipa lekara iz raznih oblasti. Stanje mu se popravlja i nadamo se da će opet biti onaj stari Vlatko. Jedino što će sada definitivno dobiti kapu "Površinskog menadžera".

Odluku da napišem ovaj tekst doneli smo Vlatko i ja zajednički. Mišljenja smo da iz ovakvih stvari treba učiti i izvlačiti zaključke. Postavili smo profile iz Vlatkovog Aladin Tec 2 kompjutera koji je teran u "gauge" modu i profili sa reimerzije sa Banetovog kompjutera. Odluku da li će potražiti uzrok dobijanja DCS II je na Vlatku. U ovom trenutku znam da mu je preko glave pregleda i tretmana, ali možda će se vremenom taj stav promeniti i Vlatko još jednom dati doprinos ronilačkom sportu. Ono što ja samo mogu da preporuči je da svako ko ima nameru ozbiljno da se bavi tehničkim ronjenjem odradi PFO test kod STRUČNOG! lekara.

Vratio sam se na Ohrid i odronio sa članovima ekskurziju do kraja. Planirane duge profile sam sa odredjenim članovima našeg tima obavio. Kao da nam je bila potrebna potvrda da dekompresija ipak funkcijoniše. 60min na ca. 42-45m sa "standardnom" dekompresijom od 60 min ipak nam je vratila veru u ronjenje.

Mirko

[o nama]  [obuka]  [ekskurzije] [ekspedicije]   [trening]  [decija sekcija perajca]  [podvodna snimanja]  [kontakt]